PSIHOTERAPIJA

Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima.



10.09.2014.

Bolest zvana facebook!

Naime, prije nekih 10-ak mjeseci odlucim ja da deaktiviram svoj facebook profil i da se malo izmaknem iz tog ludila, jer mi je sve to polako pocelo ici na zivce. Naravno o svojoj odluci uredno obavijestim svoju familiju i najbolje prijatelje i objasnim im razloge zbog kojih odlazim s facebooka, reko da se ljudi ne zabrinu. Uz to im jos i naglasim da me uvijek mogu kontaktirati putem emaila, skypa, vibera itd. E pa u tom momentu nisam mogla ni pretpostaviti kakvu cu bujicu negodovanja izazvati svojim jednostavnim cinom ukidanja sa fb. Prvo, nisam imala pojma da sam toliko popularna :P hehehe, a drugo ne pamitim kada se vise ljudi raspitivalo za moje zdravlje. Neki su mislili da se nesto strasno dogodilo meni ili nekom u mojoj familiji, neki su mislili da sam ih blokirala, neki su mislili da su oni krivi sto me nema na facebook-u, neki su me molili da ostanem da bi im mogla davati zivote u igricama... Uglavnom nastalo je opste ludilo, totalni haos. Ja ne da sam bila sokirana reakcijom koju sam izazvala donosenjem odluke da odem s facebook-a, nego jednostavno ne mogu da vjerujem kako su ljudi u globalu zaludjeni tom socijalnom mrezom. Da budem iskrena, prije nekih par godina i ja sam kontala kako je fb odlicno mjesto da se ponovo povezes sa starom rajom i pokidanim vezama iz proslosti, ali kako su godine odmicale vidjela sam da sve to skupa izmice kontroli i da ljudi upotrebljavaju facebook za sve drugo osim za ono za sta je u biti i napravljen. Ljudi dragi ima zivota i izvan facebook-a! Ponekad pomislim da ljudi rade neke stvari ne zato sto uzivaju u njima, vec da bi to mogli objaviti na fecbook-u i gledati reakcije publike. Da to nije malo bolesno?

09.09.2014.

Jede mi se...

...galeta, argeta, bajadera i učkurušua...

04.09.2014.

Ima li ista gore od glupa insana?

Iako uglavnom profesionalna i istrenirana da budem smirena u situacijama kao ova, moja ters narav ne pomaze ni najmanje. ...izdahni, udahni, izdahni, udahni, izdahni, udahni... nemam pojma koliko vec vremena radim ovu tehniku disanja u cilju smirenja zivaca bez da onako po bosanski rijesim situaciju, ali jednostavno mi ne polazi za rukom da se smirim. Ako me ista na ovom svijetu moze izbaciti iz takta, onda je to glup insan. Naime, dodjem jutros na posao i doceka me tako pogan email od covjeka koji prije svega nema veze sa mojim odjelom, a jos manje sa mojim projektima, a plus je novi kolacic. Znaci, covjek apsolutno nije u prici, ali ascare ima zelju da i on kaze koju... pa kome drugom nego meni. Sav bitan kaze da ima par stvari koje bi on izmjenio u dokumentu koji sam ja skupa sa svojim timom vec zavrsila i predala klijentu na razmatranje, ali cisto iz pristojnosti poslala i njegovom timu da se ljudi upoznaju sa projektom. Ali s obzirom da kreten nije ukljucen u projekat od pocetka i da pojma nema o izmjenama u poslovanju s datim klijentom, napravi se on pametan i skroz izmjeni dokument i naravno posalje ga meni, mom sefu i svima u nasem odjelu. Debil se nije ni potrudio da dodje do pravih informacija vec je on sve na svoju ruku odradio i uredno svima poslao email. Inace lik je tek primljen u kompaniju i ja pretpostavljam da ima poriv da se dokaze, pa je valjda jadan kont'o da mu je najlakse preko mojih ledja. I tako ja ispijam prvu jutarnju kaficu i kontam: "E pa jarane, glup si i ovo ti definitivno nije trebalo." Nisam ja ni otvorila njegov dokument, dakle nemam pojma kakve je izmjene napravio, ali osjecam kako me polako huja obuzima... Iako se pokusavam samokontrolisati i skontati kako da mu odgovorim na najprofesionalniji nacin, ali istovremeno da mu dam do znanja da je glup i da dobro upamti da se u buducnosti ne zajebava sa bosankom. Tako zabavljena svojim mislima, spremam odgovor a i monolog za prvi susret, kad zvoni meni telefon. Javim se, a moj sef vidno uzrujan, moli me da odmah dodjem u njegov ured. Odem ja tamo, a covjek se trese, kaze:"Ko je ovaj idiot? Ko je njega primio? Ko mu je sef?" Sad meni vec zao glupana, jer znam da se ovo nece dobro zavrsiti... moj sef iako dobar covjek, totalno ters i mrzi kad se ljudi koje nije nista pitao uplicu u njegove projekte. Kod mene se sad vec iz one ljutnje raspolozenje prema glupanu mijenja u sazaljenje i pokusavam objasniti svom sefu da je lik nov i da se vjerovatno pokusava dokazati i bla bla bla... Ovaj vec pjeni i hoce da mu zakazem sastanak sa glupanovim sefom, elem ode to... Vratim se u svoju kancelariju i kontam kako glup insan moze napraviti haos. Glupani ne samo da su opasni po okolinu, oni su opasni i za sebe, evo recimo kao ovaj moj jutrosnji glupan. On je vjerovatno samo htio da ispadne pametan, a nije bio ni svjestan kakvu je lavinu izazvao dirajuci dokument koji je moj sef (inace jedan od najbitnijih faktora u kompaniji) potpisao. Sad taj kreten moze i bez posla ostati, a vjerovatno mu ni tada nece biti jasno sta je uradio... Fakat, ima li ista gore od glupa insana? Kad malo bolje razmislim ja se bojim glupana...

29.08.2014.

...dugo te nije bilo, Šeki...

Fakat me dugo nije bilo... a poslije ovog odlaska ne vjereujem da ce me opet zadugo biti tamo. A toliko sam se radovala ovoj posjeti. Evo vec tri mjeseca pokusavam doci sebi od gostovanja u mom milom, nekad davno, najmilijem gradu. Osjecam se tako prazno i tuzno. Sarajevo nikada vise nece biti sto je nekada bilo i ja ni skoro 20 godina poslije rata ne mogu da prihvatim tu cinjenicu. Iz godine u godinu sam vjerovala da ce biti bolje, ali kako vrijeme prolazi sve je gore. Kakvi su se to ljudi naselili dole, kakve to glave setaju Ferhadijom, ko ih je pustio u grad...? Zasto svi zavijaju k'o vukovi, sta se desava??? Sa sjetom se sjecam vremena kada mi je trebalo cirka dva sata da dodjem od Vjecne do Imareta, ali ne iz razloga sto sporo hodam vec zato sto sretnem toliko ljudi usput i dok se sa svakim upitam proleti vrijeme za cas... A danas, hodam satima ulicama grada i kao da sam dosla u mjesto u kojem nikada nisam bila, pa mi sve novo, sve cudno, a niko me ne zna niti ja koga poznajem. Obuzela me tuga i suze mi se skupljaju u ocima, a ja i dalje hrabro koracam pokusavajuci se sakriti iza dzinovskih suncanih cvika i progutati suze da se papci ne nasladjuju. Idem polako, osluskujem necu li cuti poznati glas, ali nista... Vratim se "kuci", bivsoj kuci, a ispred zgrade sjede nekakve hamse i skeniraju me od glave do pete. "Dobro vece" procijedim, a niko nista... Otvaram vrata ulaza i cujem jednu od njih kako govori: "I ovdje se svega naselilo..." Polako se okrenem i pogled mi pade direktno na jednu, onako najpapanskiju, prilicno brkatu facu i ne bude mi mrsko da se vratim korak unazad te je upitam onako ljubazno: "Gospodjo, jeste li vi starosjedioc u ovoj zgradi?", a ona me gleda u cudu pa kaze:"Jasta sam, ja sam ovdje od 2005, a bogati kad si se ti doselila?" Nasmjesim se ledeno i samo procijedim da sam tu u gostima. Ulazim u stan i dok zakljucavam vrata suze nekontrolisano klize niz obraze... ne mogu ih zaustaviti... Budim se s glavoboljom, a na kuhinjskom pultu vise od jedne prazne flase vina... Znaci bilo je veselo... Ne zelim se sjecati jucerasnjeg dana. Odlucujem dati novu sansu gradu. Oblacim se i odlazim do svoje lokalne banke, da porazgovaram sa svojim personalnim bankarom i vidim u kakvom mi je stanju racun. Nakon vise od pola sata dolazim na red i pitam za svoju bankarku, a oni mi kazu da doticna vise ne radi, ali da mi Semsa moze pomoci. Ko je Semsa? pitam, a oni mi prstom pokazuju na salter gdje ko biva Semsa sjedi. Pridjem i uljudno se upitam, objasnim sta me zanima i kazem kako bih voljela da mi u buducnosti salju izvode putem emaila, s obzirom da ne zivim tu... a Semsa ne moze da vjeruje sta ja to trazim od nje. Gleda me k'o da imam dvije glave. Pitam je ponovo da li ima email adresu na koju joj mogu poslati upit ako me nesto zanima vezano za moj racun, a ona kaze da ima samo ju je negdje zaturila. WTF!?! Zahvalim se lijepo i izadjem, doci cu sutra kontam, da zatvorim racun. Vec sad znam da zelim prodati stan i sve sto imam tu. Odlazim da izvadim licnu kartu i traze mi uvjerenje o drzavljanstvu. Odem u opcinu Centar, a tamo me gledaju i kazu: "pa vi niste upisani u knigu drzavljana, zato i ne mozete dobiti uvjerenje o drzavljanstvu" Ja gledam i kontam sad cu se probuditi, mora da je ovo samo ruzan san, jednostavno ne mogu da vjerujem da se sve ovo desava. Opet skupim snage i namjestim najljubazniji osmijeh i najpristojnije upitam sta to sve znaci, zato sto imam rodni list u kojem pise da sam rodjena u Opcini Centar, Sarajevo, BiH i u cemu je problem... Sad vec vidno iznervirana gospodja sa saltera gleda u mene i kaze da me Sevala nije upisala u knjigu drzavljana i da se greske desavaju, a i da je opcina gorila... Gledam je u cudu i mislim u sebi, zeno draga kakve sve to veze ima samnom, a i ko je fuckn Sevala, a sto se mene tice ona bi letila s posla odmah... Sad se vec pocinjem ponasati bahato i sarkasticno joj dobacujem preko pulta: "Cuj molim te greske se desavaju, da ovako bitnog lika ne upisete u knjigu drzavljana, ma nemoj molim te..." Sad me vec obuzeo histericni smijeh i pretpostavljam prepala sam doticnu na salteru, konta pukla ja... a nije ni svjesna koliko nije daleko od istine... Kroz suze i smijeh je pitam: "Dobro, sta sad? Hoce li me neko upisati u tu kjigu, pa da mogu izvaditi tu licnu?", kaze: "Hoce, ali taj proces traje vise od mjesec dana."... e pa hvala gdje cula i ne cula... onako poluluda napustam opstinu i kontam mozda je ovo sve ipak bio san. Ne volim to... pretvaram se u njih, ipak sam ja iz fine kuce. Gdje su normalni ljudi, gdje su moja raja? Mozda je krivo i moje godiste i rat i sve sto je zadesilo tu jadnu Bosnu... Moji su se drugari mahom rasuli po svijetu... Covjece, Sarajevo je totalno izgubilo sav svoj sarm i dusu... Taj grad su cinili ljudi... naravno nema ni mene vise, i to je velik gubitak za grad... heheh ali zaista tuga golema. Jedino mjesto koje me je zaista odusevilo i gdje bi ja sigurno visila svaki dan, je jedna mala birtijica na Kovacima.

18.10.2012.

?!?

Ne ide mi se na posao... Kad ce taj petak?

18.10.2012.

101

Zar nisu slatke? :))))

14.10.2012.

Ipak je musko :)

...i zove se Dusko! Hihihih salim se, zove se Oliver i pravo je sladak :)))

13.10.2012.

Novi clan naseg malog domacinstva :)

Iako je subota i ja bih mogla spavati do 10, ja sam se jutros u 5 probudila. Moram priznati da sam jako uzbudjena zbog naseg novog clana domacinstva! Naime, danas cu izabrati i donjeti kuci svoju novu drugaricu ili druga... To cu jos odluciti na licu mjesta :) Ustvari 99% ce biti drugarica jer sam joj ime smislila, a drug nema imena. U svakom slucaju kad Katarina stigne kuci, postavit cu i fotku tako da je cijeli svijet moze vidjeti!!!

12.10.2012.

Guzovaca je cudo!

Kad god se nadjem na nekoj zabavi, proslavi ili kolektivnom okupljanju gdje se sluzi svedski sto, lijepo mi bude zlo sto moram prisustvovati tom cirkusu. Nema nista gore nego kada ljudima das mogucnost da se sami posluze u neogranicenim kolicinama. E tek tada dodje do izrazaja cista ljudska grabezljivost. Svi pomahnitaju, trpaju na tanjire kao da nikada nisu jeli u zivotu, pa cak i kolicinu koju realno ne mogu pojesti. Ja uglavnom uvijek ostanem gladna na takvim okupljanjima, ali ne zbog toga sto sam stidna da pridjem i uzmem nesto da pojedem, vec zato sto mi lijepo bude muka od svega, pa mi se vise nista niti ne jede.

Jucer se desilo nesto slicno, sto me zapravo i nagnalo da napisem ovaj post.

Naime, nasa kompanija prelazi na novi nacin rada i sve ovo sto smo imali i koristili do sada se mijenja za novu tehnologiju i novi nacin rada. Tako je vlasnik kompanije odlucio da uprilici zakusku i da nam tom prilikom da do znanja da se mozemo posluziti starim stvarima koje oni svejedno misle baciti.

Sve je pocelo sa svedskim stolom i hranom. Tu su bili razni sefici i sefovi iz svih odjela, koji su toliko zderali da se meni ucinilo da su i u djepove poceli trpati hranu. A kada je gospodin H obznanio da se mogu neke stvari uzeti i ponjeti kuci, onda je tek nastao haos. Kada su oni poceli trcati gore dole i grabiti stvari, ja bukvalno nisam mogla da vjerujem sta se desava.

Naravno u ljudskoj prirodi je voljeti guzovacu i sve je to normalno, ali ovo je bio uzas. Ovi ljudi tzv. gospoda su trcali iz kancelarije u kancelariju kao razulareni grabeci sve sto im se nadje na putu. Ja sam imala namjeru uzeti jednu malu stolnu lampu, koja je inace bila u mojoj kancelariji, ali dok sam se uspjela popeti na svoj sprat vec je lampa nestala. Pogledala sam kroz prozor i ugledala jednog debelog iz finansija (inace mi je odvratan), kako odnosi moju lampu prema autu.

Fakat je odvratno kako ljudi pokazu svoju grabezljivu stranu kada im se ukaze prilika za to. Ne kazem da ja ne bih nesto uzela, ali sigurno mi zivot ne ovisi o tim stvarima. A ovi ljudi su se bukvalo ponasali kao da im zivot ovisi o svakoj toj polupraznoj olovci, ispisanim rokovnicima i slicnim polu-upotrebljenim uredskim potrepstinama.

Guzovaca je cudo!

 

12.10.2012.

Upravo tako!


Stariji postovi




<< 09/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


LOGO BLOGA

PSIHOTERAPIJA


MOJI PRIJATELJI

hadzinica
Gracias a la Vida
Džuboks
No Lokum is Rahat here
U urbanoj sahari života
Leteci Holandjanin
Aime Sati
DRAGI B(l)ože...
blob
Raskecani sekreti uma
Svedska Hanuma
Koko Kokano
The Dewd's
PonekadPomalo
Mjesečevi Prsti
Backpacker
shizika
Pisma
... by Tratinčica
It's all in your head, Elena.
DEVER DUNYA
posveћeno жrtvama dlakavih жena
Sretna i zadovoljna .....
propali fudbaler
Zijan-ćerka
VATAN
mama
Tišina
Pisma mome djetetu
Bosanski život
photo.factory
la cucaracha
Kud nisam guzonjin sin
Duh Koji Hoda
Princeza nekog drugog svijeta
Lutkina Kuca
Tea Party
Mjesečarenje
Corto Maltese
KAO KIŠA POSLIJE GLJIVA
Morska sol
Sjeverna
luda trka za srecom
bosanka u Aziji Pacifik
Otkud ti to
Lepa do bola...
SLATKI DRHTAJ TIJELA
glumacmostarski
My whole world
little bit of ... ®
više...


MOJI LINKOVI
















BROJAČ POSJETA

32972