…dugo te nije bilo, Šeki…

Fakat me dugo nije bilo… a poslije ovog odlaska ne vjereujem da ce me opet zadugo biti tamo. A toliko sam se radovala ovoj posjeti.
Evo vec tri mjeseca pokusavam doci sebi od gostovanja u mom milom, nekad davno, najmilijem gradu. Osjecam se tako prazno i tuzno. Sarajevo nikada vise nece biti sto je nekada bilo i ja ni skoro 20 godina poslije rata ne mogu da prihvatim tu cinjenicu. Iz godine u godinu sam vjerovala da ce biti bolje, ali kako vrijeme prolazi sve je gore. Kakvi su se to ljudi naselili dole, kakve to glave setaju Ferhadijom, ko ih je pustio u grad…? Zasto svi zavijaju k'o vukovi, sta se desava???

Sa sjetom se sjecam vremena kada mi je trebalo cirka dva sata da dodjem od Vjecne do Imareta, ali ne iz razloga sto sporo hodam vec zato sto sretnem toliko ljudi usput i dok se sa svakim upitam proleti vrijeme za cas… A danas, hodam satima ulicama grada i kao da sam dosla u mjesto u kojem nikada nisam bila, pa mi sve novo, sve cudno, a niko me ne zna niti ja koga poznajem. Obuzela me tuga i suze mi se skupljaju u ocima, a ja i dalje hrabro koracam pokusavajuci se sakriti iza dzinovskih suncanih cvika i progutati suze da se papci ne nasladjuju. Idem polako, osluskujem necu li cuti poznati glas, ali nista… Vratim se “kuci”, bivsoj kuci, a ispred zgrade sjede nekakve hamse i skeniraju me od glave do pete. “Dobro vece” procijedim, a niko nista… Otvaram vrata ulaza i cujem jednu od njih kako govori: “I ovdje se svega naselilo…” Polako se okrenem i pogled mi pade direktno na jednu, onako najpapanskiju, prilicno brkatu facu i ne bude mi mrsko da se vratim korak unazad te je upitam onako ljubazno: “Gospodjo, jeste li vi starosjedioc u ovoj zgradi?”, a ona me gleda u cudu pa kaze:”Jasta sam, ja sam ovdje od 2005, a bogati kad si se ti doselila?” Nasmjesim se ledeno i samo procijedim da sam tu u gostima. Ulazim u stan i dok zakljucavam vrata suze nekontrolisano klize niz obraze… ne mogu ih zaustaviti…

Budim se s glavoboljom, a na kuhinjskom pultu vise od jedne prazne flase vina… Znaci bilo je veselo… Ne zelim se sjecati jucerasnjeg dana. Odlucujem dati novu sansu gradu. Oblacim se i odlazim do svoje lokalne banke, da porazgovaram sa svojim personalnim bankarom i vidim u kakvom mi je stanju racun. Nakon vise od pola sata dolazim na red i pitam za svoju bankarku, a oni mi kazu da doticna vise ne radi, ali da mi Semsa moze pomoci. Ko je Semsa? pitam, a oni mi prstom pokazuju na salter gdje ko biva Semsa sjedi. Pridjem i uljudno se upitam, objasnim sta me zanima i kazem kako bih voljela da mi u buducnosti salju izvode putem emaila, s obzirom da ne zivim tu… a Semsa ne moze da vjeruje sta ja to trazim od nje. Gleda me k'o da imam dvije glave. Pitam je ponovo da li ima email adresu na koju joj mogu poslati upit ako me nesto zanima vezano za moj racun, a ona kaze da ima samo ju je negdje zaturila. WTF!?! Zahvalim se lijepo i izadjem, doci cu sutra kontam, da zatvorim racun.

Vec sad znam da zelim prodati stan i sve sto imam tu. Odlazim da izvadim licnu kartu i traze mi uvjerenje o drzavljanstvu. Odem u opcinu Centar, a tamo me gledaju i kazu: “pa vi niste upisani u knigu drzavljana, zato i ne mozete dobiti uvjerenje o drzavljanstvu” Ja gledam i kontam sad cu se probuditi, mora da je ovo samo ruzan san, jednostavno ne mogu da vjerujem da se sve ovo desava. Opet skupim snage i namjestim najljubazniji osmijeh i najpristojnije upitam sta to sve znaci, zato sto imam rodni list u kojem pise da sam rodjena u Opcini Centar, Sarajevo, BiH i u cemu je problem… Sad vec vidno iznervirana gospodja sa saltera gleda u mene i kaze da me Sevala nije upisala u knjigu drzavljana i da se greske desavaju, a i da je opcina gorila… Gledam je u cudu i mislim u sebi, zeno draga kakve sve to veze ima samnom, a i ko je fuckn Sevala, a sto se mene tice ona bi letila s posla odmah… Sad se vec pocinjem ponasati bahato i sarkasticno joj dobacujem preko pulta: “Cuj molim te greske se desavaju, da ovako bitnog lika ne upisete u knjigu drzavljana, ma nemoj molim te…” Sad me vec obuzeo histericni smijeh i pretpostavljam prepala sam doticnu na salteru, konta pukla ja… a nije ni svjesna koliko nije daleko od istine… Kroz suze i smijeh je pitam: “Dobro, sta sad? Hoce li me neko upisati u tu kjigu, pa da mogu izvaditi tu licnu?”, kaze: “Hoce, ali taj proces traje vise od mjesec dana.”… e pa hvala gdje cula i ne cula… onako poluluda napustam opstinu i kontam mozda je ovo sve ipak bio san. Ne volim to… pretvaram se u njih, ipak sam ja iz fine kuce.

Gdje su normalni ljudi, gdje su moja raja? Mozda je krivo i moje godiste i rat i sve sto je zadesilo tu jadnu Bosnu… Moji su se drugari mahom rasuli po svijetu…
Covjece, Sarajevo je totalno izgubilo sav svoj sarm i dusu… Taj grad su cinili ljudi… naravno nema ni mene vise, i to je velik gubitak za grad… heheh ali zaista tuga golema.

Jedino mjesto koje me je zaista odusevilo i gdje bi ja sigurno visila svaki dan, je jedna mala birtijica na Kovacima.

6 komentara

Komentariši